Delnice su jedino mjesto u Gorskom kotaru koje se može podičiti tradicijom njegovanja narodne nošnje. Dijelom je naslijeđena od predaka, a dijelom nastala oponašanjem odijevanja bogatih. Nastajala je pod prigorsko-pokupskim utjecajem te nakon prodora Turaka i alpskim utjecajem. Sve što se u staro doba odijevalo u Delnicama, a može se reći i u većini goranskih sela, domaći je proizvod (osim marame i cipela u kasnijem razdoblju).
U nošnji dominira bijela boja, obogaćena pojedinostima kao što su fiertof (šarena pregača crvene, zelene ili plave boje) sa sitnim cvjetnim motivima, vunenim tkanim pojasom širine 6-7 cm i prugama u smjeru osnove u zeleno-narančastoj kombinaciji. Tu su i koraljna ogrlica te originalna ukrasna kopča kluofn'ca, koje nošnju čine vrlo slikovitom.
Delnička narodna nošnja i kultura odijevanja oblikovala se u gospodarski pasivnom kmetskom okruženju. Sredinom 19. stoljeća oblikovala se zajedno s nošnjom Kostela koji je odigrao veliku obrambenu ulogu za vrijeme prodora Turaka u 14. stoljeću te bio do 15. stoljeća opustošen i naseljen uskocima. Srodnost s nošnjom Belokranjaca i kočevskih Nijemaca pokazuju i dijelovi i nazivi nošnje iz druge polovice 19. stoljeća: rokoafce, fris, bfhan, fiertof \ poas koji su u kroju i materijalu isti kao u slovenskih Kostelaca. Nošnja je vjerojatno i mnogo starija, ali njezin razvoj nije moguće pratiti zbog nedostatka crteža, fotografija i pisanih izvora. Postoje stanovite razlike u starijoj nošnji između Delnica i Kostela (npr. ukrašavanje rokoafcof boja pregače, razlika kod cipela i rubaca).
S izumiranjem delničke i kostelske nošnje nosila se neka vrsta međunošnje: rokoafce s manjim ovratnikom i užim ili širim rukavima u području zapešća, ukrašeni čipkom ili bez ukrasa.
Župni zapisi i svjedočanstva kazivača o narodnoj nošnji Delnica
iz 1850. godine:
Župni zapis iz 1850. god. je najstariji do sada pronađen zapis u kojem se po prvi puta spominje izgled narodne nošnje Delnica. (Literatura: monografija Gorski kotar, Delnice, 1981.) Prema zapisu župnika Nikole Cara navedeni su nazivi pojedinih dijelova nošnje i vrlo sažeta objašnjenja koja sam nadopunila svjedočenjima gospođe Adele Muvrin (2005. god.), u području temeljitijeg objašnjenja pojedinih dijelova nošnje.
Zapis obuhvaća mjesta Delnice, Marija Trošt, Sopac i Zalesina, a samo je neznatna razlika u nošnji od susjednih općina.
O ženskoj nošnji zapis objašnjava samo da su žene nosile duge suknje.
Temeljitiji je zapis o muškoj nošnji. Muškarci su bili odjeveni u kružak ili suknju (prsluk; suknja u značenju odijela ili dijela odjeće) sašiven iz modrog ili crnog kupovnog sukna (vunenog materijala).
Pantalone su bile tijesne hlače narodnog jednostavnog kroja od domaćeg bijelog sukna za siromašnije, a imućniji su kupovali bojano sukno ili čoju (težak, gust vuneni materijal) u crnoj ili
tamno-plavoj boji. Izvan hlača su nosili robaču, bijelu košulju dužu od prsluka, sašivenu od domaćeg ili kupovnog platna. Ldjb'kje bio prsluk od istog materijala kao hlače, s malim džepićem za sat na lijevoj strani koji je lančićem bio privezan o gumb. Na nogama su se isticale kopice, vunene pletene čarape i mestve - cipele ili čizme. Muškarci su se dičili crnim škt'lakom (šeširom).
Ponešto noviji zapis koji govori temeljitije o izgledu narodne nošnje Delnica potječe otprilike iz razdoblja 1904.-1914. god., za vrijeme službovanja velečasnog Antona Rigonija. Zapis sam pronašla u Župnoj spomenici Delnica u kojoj velečasni Anton Rigoni navodi:
„Košto u svim krajevima Hrvatske tako se i u Delnicama gajila narodna nošnja, a ta bijaše osim rubca i cipela domaći proizvod. Lan se sijao u velikoj mjeri, od koga se tkalo domaće platno, koje je služilo za odijelo. Buduć da se narod bavio i ovčarstvom, nije mu uzmanjkalo niti vune.
Nošnja žena i djevojka bijaše potpuna bijelina od domaćeg platna. Opasale se pojasom po prilici 6 do 7 cmt. širokim a obično crveno-tamne boje; čarape bijahu uvijek bijele boje a glavu si pokrivale bijelim a kasnije crnim rubcem. Na nogama nosile otvorene i niske cipelice. Košulju si zakopčavale t.zv „ klofnicom ", koja se sastojala od raznobojnih imitiranih korala od stakla, nanizanih na tankoj žici. Ta „klofnica", koja bijaše neka vrst današnjeg broša (puntapetto), imadjaše oblik ruže ili zvijezde. Prigodom vijenčanja nosile su na čelu t.zv. biser od stakla.
U zimsko doba povrh bijelog odijela nosile su žene (i djevojke) t.zv. „zobunac" od usmena od ovčjeg krzna, „kožuh" pod zobuncem koji je sizao nešto preko koljena. Izvana bijaše naravna koža a iznutra krzno.
Muškarci nosili su hlače (pantalone) od domaće vune sa crnim gajtanima sa strane i sprijeda, kakve obično nose na hlačama vunenim vojnici. Njekoji su nosili mjesto kaputa francuskog kroja,, majice " od domaće vune ispletene.
Šešir bijaše okrugao i crn a obuvali se u čizme ili cipele, koje su zvali „škarpuni".
Pripovijedao mi Ferdinand Pleše, začasni kanonik, svećenik jubilarac i župnik na Fužini, (rod. 23. svibnja 1825. a + 1911.) rodom Delničan, kad mu bijah duhovnim pomoćnikom, da su Delničani pod župnikovanjem Jurja Skočilića nosili „sandale", t.j. cokle s kojima ne bi unišli u crkvu, već ih ostavljali pred crkvenim vratima.
Francuska moda istisnu sasma narodnu nošnju u Delnicama. Jošte imade reliquiae reliquiarum narodne nošnje u nekoliko starijih žena; sa njihovom smrti nestat će je sasma, dočim narodna muška nošnja izčeznu sasma."
Preuzeto iz knjige Dejuôčeca i Dejuônčan - DELNIČKA NARODNA NOŠNJA autorice Sandre Malvić
BRZI LINKOVI