Delnice, 06.11. 2011.

SJEĆANJE NA DANE SLAVE I PONOSA KADA SU SPECIJALNE POSTROJBE OSLOBODILE DELNIČKU VOJARNU DRGOMALJ

Gorski kotar upisan je zlatnim slovima

Kao čovjeku koji nije domicilno iz Gorskog kotara bilo mi je zadovoljstvo raditi u tom kraju jer sam upoznao divne ljude i često znam reći da su mi upravo ti dani bili najljepši dio ratnih zbivanja, kaže Ivan Gašpar

Upravo jučer navršilo se punih 20 godina od dana kada su munjevitom i odlično vojnom akcijom specijalne postrojbe MUP-a, HV-a i dragovoljaca oslobodile delničku vojarnu Drgomalj, te preuzele vlast nad brojnim skladištima punim oružja ubilježivši tim činom Delnice i Gorski kotar na kartu Domovinskog rata. No, ta uspješna akcija u kojoj su bez ljudskih žrtava osvojene goleme količine oružja upućene potom na razna hrvatska ratišta, bila je tek najeksponiraniji dio događanja kojima se tih kasnih dana jeseni 1991. godine Gorski kotar zlatnim slovima upisao u priču o borbi za slobodu i samostalnost Hrvatske. Naime, ovom osvajanju neprijateljskog uporišta prethodilo je 28. listopada osnivanje 138. brigade HV-a, potom su od 7. do 9. studenog Delnice i neki drugi dijelovi Gorskog kotara doživjeli napad neprijateljske avijacije, a potom je u prosincu 138. brigada HV-a krenula na ličko ratište gdje će boraviti gotovo punih pet godina...
    Sjećanje na te dane ponosa i slave obilježeno je velikom priredbom 28. listopada, a Goranski Novi list svoj doprinos daje kroz riječi nekih od sudionika tih povijesnih zbivanja koja su se odigrala pred dva desetljeća. Prvi zapovjednik 138. brigade HV-a, ujedno i prvi čovjek uspješno izvedene akcije oslobađanja vojarne i vojnih skladišta, bio je Ivan Gašpar koji se itekako rado prisjetio tih dana: »Kao čovjeku koji nije domicilno iz Gorskog kotara bilo mi je zadovoljstvo raditi u tom kraju jer sam upoznao divne ljude i često znam reći da su mi upravo ti dani bili najljepši dio ratnih zbivanja. Naime, zapovijedati s tako ozbiljnim i pouzdanim ljudima kao što su Gorani bilo mi je veliko zadovoljstvo i čast.
   

Odličan odaziv
Što se same akcije tiče mislim da je najbitnije to što smo imali vrhunsku tajnost i neprijatelj nije znao što im se sprema pa svakako treba pohvaliti skupinu ljudi koja je radila na blokiranju sustava veza JNA. Naime, prekinuli smo liniju komunikacije tadašnjeg generala Marijana Čada s Delnicama, a da to nije bilo učinjeno Čad bi sigurno sravnio sa zemljom Delnice jer se znalo da su delnička skladišta prepuna oružja. Upravo stoga Čad je, kad je potpisivao ugovore o vojnom mirovanju s Vladom RH uvijek govorio kako šire područje Primorsko-goranske županije neće dirati – osim Delnica! Time je slao direktnu poruku kako će, ukoliko se krene na njihova skladišta, Delnice platiti cijenu. Na svu sreću to nije ostvario, najprije jer nije imao komunikacije sa svojima, a potom i stoga što nas je tri dana nakon osvajanja vojarne štitila magla. Koliko su Gorani srcem bili uz borbu za slobodu Hrvatske govori i podatak da smo, kad nam je trebala pomoć u iznošenju oružja iz tih skladišta, odmah naišli na odličan odaziv običnih ljudi koji su pokazali vekliku hrabrost i pripomogli u naoružavanju, rekao je Gašpar.
    Ratni put 138. brigade u najvećoj je mjeri vezan uz ime Miljenka Balena, u početku pomoćnik za logistiku, a potom u najvećem dijelu boravka na ličkoj bojišnici ratnog zapovjednika brigade. Prisjećajući se prošlosti Balen kaže: »Naša želja i volja bile su iznimne, u Ivanu Gašparu imali smo izvrsnog zapovjednika pa su zahvaljujući tome prve akcije realizirane uz pomoć MUP-a i Specijalne policije bile odlično izvedene te polučile uspjeh bez žrtava. Uz to, dokaz kvalitetnom radu bio je i to što u Zapovjedništvu Operativne zone Rijeka nisu vjerovali da smo u roku od sat i pol prikupili ljude i krenuli na ratište u Liku. No, kad su vidjeli ustrojenu brigadu postalo im je jasno da smo itekako spremni. Ono što me nakon svega čini zadovoljnim je to što zahvaljujući odličnoj organizaciji nismo imali puno žrtava i ranjenih. To nije bilo nimalo lako jer smo, po najtežim vremenskim uvjetima, držali položaj na bojišnici dugoj oko 40 kilometara. Cijelo to vrijeme krasilo nas je jedinstvo, vidljivo od osvajanja vojarne pa do kraja rata. Žao mi je što Hrvatska još dan danas nije vratila žrtvu koju su Gorani dali. Naime, mi ne samo da smo naoružali HV u najtežim trenucima, već je najveći dio sposobno radnog stanovništva pune četiri godine bio na ličkom ratištu što je uništilo goransku privredu, govori Balen.     
    Uz Balena zapovjednik je kraće vrijeme tijekom 1994. godine bio i Rajko Matijašić koji ističe kako preuzimanje te odgovorne dužnosti nije bilo teško jer se još 1992. godine upoznao sa svim položajem i karakteristikama ličke bojišnice.
   
Lička zima
»Bilo je to doba stalnih ratnih aktivnosti i brojnih opasnosti pa smo svi morali biti koncentrirani, pogotovo ako smo željeli da spriječimo bilo kakav prodor neprijatelja te da istodobno nitko od naših ljudi ne strada, govori Matijašić, a Goranu Nikoviću, načelniku stožera, u sjećanju su najviše ostale aktivnosti vezane uz sudjelovanje u ratnim operacijama Bljesak i Oluja. »Kad je počeo Bljesak osvojili smo kotu Konjska glava da bi potom u Oluji zajedno s 1. gardijskom brigadom išli pravcem Križpolje – Glibodol – Lička Jasenica – Rudopolje – Vrhovine, a potom preko Korenice i Donjeg Lapca išli do rijeke Une i granice s Bosnom. Najponosniji sam bio onog trena kada smo, nakon četiri godine čuvanja bojišnice, krenuli u napad i prošli kroz Dabar nad kojim smo bili pune četiri godine, ističe Niković.
    Iako se 138. brigada najčešće naziva »Goranski risovi«, činjenica je da su u njenom sastavu ratni put prošli i brojni Primorci, Opatijci i Krčani. Goran Frgačić bio je zapovjednik krčke bojne u »Oluji«, a na upit kako su se Boduli snašli u zimskim uvjetima ličke bojišnice te kako je išla suradnja s Goranima, kaže: »Mentalitetom smo slični pa nije bilo nikakvih poteškoća, pogotovo što smo na razini zapovjedništva imali izvrsnu suradnju, zajedno sve dogovorali i planirali. Naravno, nama kao otočanima nije bilo nimalo lako trpjeti ličku zimu, ali smo se privikli i bolje no što sam očekivao, govori Frgačić, a Damir Blečić, zapovjednik druge riječke bojne 138. brigade, također ističe kako su se i Primorci u za njih nesvakidašnjim uvjetima dobro snašli: »Osobno sam najprije bio u 111. riječkoj pa sam i mao iskustava s ratišta, a 138. sam se pridružio 1993. godine i ostao sve do kraja čuvajući položaje na Stajnici, Kapeli, Glibodolu, Konjskoj Glavi, Durelu, Crnom Vrhu, Lazić vrhu, Siljevcu, Jozić vrhu...položaj na Durelu je, zbog lokacije nad Dabrom, najjače ostao u sjećanju, a isto tako je teško bilo i na Lazić vrhu koji se nalazio u gustoj šumi pa je opasnost napada neprijatelja bila znatno veća. Puno mi je tih mjesta ostalo u sjećanju i kad god me put nanese u taj dio Hrvatske rado svratim i posjetim te ljude, prisjeća se Blečić.
   
Ljudi na terenu

Uz zapovjednike veliki su doprinos dali i ljudi na terenu. Među njima je bio i Tomo Vučić, pomoćnik načelnika veze, zadužen za kriptozaštitu, jedan od onih ljudi koje Ivan Gašpar ističe kao najzaslužnije za provedbu oslobađanja vojarne i vojnih skladišta: »Ni jednog trenutka nije bilo lako i svi smo mi znali da rat nije igra, pogotovo jer smo protiv sebe imali veliku vojnu silu. No, unatoč svemu vrlo brzo smo, od ljudi koji su imali nekih osnovnih znanja o komunikaciji putem vojnih veza, oformili tim ljudi koji je znao raditi taj posao. U uvjetima kad je opreme bilo iznimno malo, snalazili smo se kako smo mogli i znali. Primjerice, pokupovali smo sve moguće Kenwoode, najjednostavnije ali kvalitetne radio stanice te ih potom modificirali dodavajući frekvencije kako nas neprijatelj ne bi čuo. Uz to iskoristili smo i ono malo opreme koje smo pronašli u vojarni nakon što smo je osvojili. S tom smo opremom stvorili paralelni sustav komuniciranja stvorivši time dodatnu sigurnost i zbunivši neprijatelja, prisjeća se Vučić koji je po odlasku u Liku postao načelnik veze koja je i u uvjetima vrlo široke bojišnice uspješno funkcionirala.

Marinko Krmpotić