Delnice 07. veljača 2010.

GORANSKE ZANIMLJIVOSTI MILANA MAJNARIĆA

ZIMSKA RAPSODIJA ŽIVI U SJEĆANJIMA

Zimi se okite i jelkice. »Jablance«. Najdraže su mi oduvijek one sa skromnim starinskim ukrasima. Truba, ptica, gljiva, štipaljka za malu voštanu svijeću... Simbol zime bile su šubare od puhovog krzna i krzna kuna i lisica oko ženskih vratova. Ali i željezničari u dugim modrim šinjelima što su odlazili u noćne službe

Što je to goranska zima? Ili, što bi to bila goranska zima? Ta goranska zimska rapsodija. To je štropot ralica koje noću tutnje ulicama. To su košute u voćnjaku i srne što na cesti oprezno ližu sol koju posipaju cestari.    

Krvavice i čvarci
Goranska zima je i okrvavljen snijeg od svinjokolja, meso u rasolu, krvavice na dasci i topli čvarci. Blato na cipelama i miris rakije.
    Naša zima su i hrpice snijega na tavanu kuće koje bura natisne kroz svaku rupicu između crijepova. I jato vrabaca te pokoja sjenica što dolaze na hranilicu obješenu na jabuku ispred kuće.
    Javljanje i lavež seoskih pasa zimi drugačije zvuči. U mećavi je taj lavež prigušen. Zatomljen. Bura ga guši i razvlači i razbacuje kao i pahulje. U mirnim zimskim noćima on je jasan i zvonak. Odjekuje selom i dopire daleko u šumu.
    Zima je i starac što nosi naručaj drva na ruci pa se polako i oprezno penje stepenicama na »gang« kuće.
   
Željezničarski i vojnički šinjeli
Zimi se okite i jelkice. »Jablance«. Najdraže su mi oduvijek one sa skromnim starinskim ukrasima. Truba, ptica, gljiva, štipaljka za malu voštanu svijeću...
    Simbol zime bile su šubare od puhovog krzna i krzna kuna i lisica oko ženskih vratova. Ali i željezničari u dugim modrim šinjelima što su odlazili u noćne službe.
    U svojim šinjelima, ali druge boje, one sivomaslinaste, prolazili su kraj moje kuće promrzli vojnici što se vraćaju s izlaska. Na glavama su im potkape. Samo im se vide oči i crveni nosevi.
    U zimsko jutro, zabrađena u maramu i ogrnuta debelim pletom, odlazila je zorom u crkvu moja susjeda. A ni bez onih, grubih, debelih, od bijele vune pletenih čarapa, naše se djetinjstvo zimi nije moglo zamisliti.
   
Naša zimska rapsodija
Na cesti sam morao biti oprezan. Prolazile su konjske zaprege što su na teškim saonama dovlačile iz šume trupce i odvozile ih na pilane. Zvonili su praporci. Znak da se ukloniš. Na »škariću«, zamotan u bundu, sa kapom natučenom do očiju i s bičem u ruci, na praznoj vreći za sijeno, sjedio je kočijaš. Za danas je gotovo.
    Goranska zima su bila skijaška takmičenja i stotine šarenih zastavica pobodenih u snijeg. Oznaka za dužinu staza.
    To je i lovac krpljama i kuna na gvožđima. I kmečanje zeca kojeg lisica na rubu šume rastavlja od života.
    Sve je to naša goranska zima. Naša snježna rapsodija. Mnogi tonovi te rapsodije su izgubljeni. Tih slika više nema. Ali su ipak negdje ostale sačuvane i pohranjene. Ako ne na fotografijama onda sigurno u sjećanju.

Preuzeto iz Goranskog Novog lista 07.02.2010.