Delnice, 20. siječanj 2014.

DARINKA ŽIVANOVIĆ DUGOGODIŠNJA DIREKTORICA NARODNE KNJIŽNICE DELNICE

Četiri desetljeća druženja s knjigama i ljudima

Meni je pripala i čast i dužnost da prva bibliobusom obilazim sva goranska mjesta i upoznajem ljude smogućnostima posudbe »knjige na kotačima« 

DELNICE » Nema na području Gorskoga kotara ljubitelja knjige koji ne zna za Darinku Živanović, dugogodišnju direktoricu Narodne knjižnice i čitaonice Delnice. Početkom ove godine nakon pune 42 godine rada u knjižničarstvu, Darinka odlazi u zasluženu mirovinu što je bio dovoljan razlog za razgovor o ta lijepa četiri desetljeća posvećena druženju s knjigom i ljudima koji vole književnost. Darinka, podrijetlom iz Labina, prava Istrijanka, u Delnice je stigla ne zahvaljujući poslu, već – ljubavi: 
    »Nakon što sam u Rijeci završila Pedagošku akademiju, smjer hrvatski i bibliotekrastvo, odmah sam se zaposlila u Labinu radeći pola radnog vremena u nastavi, pola u knjižnici. Već ta prva iskustva bila su pozitivna i radovala sam se poslu koji volim, ali nisam pretpostavljaja da će me sudbina odvesti u Gorski kotar. No, sestrična mi je živjela u Delnicama i često me zvala da je posjetim što me nije odviše privlačilo, posebno ne ljeti kad je ovdje bilo puno društva, mora, plesnjaka i svega što mladi vole, a zimi me Delnice i Gorski kotar nisu privlačili jer nikad nisam voljela snijeg. Ipak, u ljeto 1975. godine prihvatila sam taj poziv, došla u Delnice i upoznala svog budućeg supruga koji je bio dio društva mojih bratića, a živio je u kući preko puta moje sestrične. Brzo smo shvatili da si odgovaramo i odlučili smo se vjenčati i to bez znanja roditelja i rodbine. Tako smo se u studenome 1976. godine vjenčali i tek nakon toga upoznali roditelje s tim«, prisjeća se Darinka vlastite lijepe i pomalo nesvakidašnje ljubavne priče koja je, na svu sreću, odmah po njenom preseljenju u Delnice nadograđena i dobivanjem posla u tadašnjoj delničkoj knjižnici: 
    

Vozačica bibliobusa
»Istina, nisam dobila posao u knjižnici, već kao vozačica bibliobusa! To je u tom trenutku bilo ne samo potpuno novo za mene, već relativno rijetko i u Hrvatskoj, a u taj pionirski posao na goranskom području krenuli smo zahvaljujući inicijativi tadašnjeg Narodnog sveučilišta Delnice koje je željelo knjigu proširiti u manja goranska mjesta. Meni je pripala i čast i dužnost da prva kombijem obilazim sva goranska mjesta i upoznajem ljude s mogućnostima posudbe »knjige na kotačima«. Taj divni posao radila sam punih pet godina. Uskoro je naš bibliobus imao više od 300 članova, a svaki susret sa čitateljima u tim malim mjestima bio je divan i nezaboravan. Posebno su mi u sjećanju ostali mještani Starog Laza, Brod Moravica, Ravne Gore, Mrkoplja i Fužina, ali i niza drugih mjesta koji su jedva čekali da svaki tjedan ili dva dođem u njihova naselja s novim knjigama«, govori Darinka dodajući kako su jedini minusevi tog posla bili vezani uz zimu, odnosno čišćenje snijega prije kretanja na put te vožnju često zaleđenim i zametenim goranskim cesticama. »Nakon pet godina rada »na terenu« počela sam raditi u knjižnici zamijenivši svoju dragu kolegicu Dragicu Majnarić koja je otišla u mirovinu i od te 1981. godine pa do kraja 2013. godine kroz knjižnicu je prošlo na tisuće ljudi. Sretna sam što su među njima i oni koje sam upoznala još kao učenike nižih razreda osnovne škole, a danas u knjižnicu dolaze sa svojom djecom. Uživala sam u svakom trenutku rada ovdje, uživat ću vjerujem i u mirovini jer moje druženje s knjigom nikad neće prestati budući da sam uz bogatstvo čitanja bila vezana i profesionalno i osobno«, ističe Darinka Živanović koja je u 36 delničkih godina bavljenja knjižničarstvom pratila i sve promjene koje je doživljavala današnja Narodna knjižnica i čitaonica Delnice: 
    
Nedostatak prostora

»Knjižnica je kroz to vrijeme godina bitno promijenila svoj izgled. Kad sam počela raditi to je bila prostorija od 64 kvadrata koja je već tada bila skučena za desetak tisuća knjiga koliko je iznosio knjižni fond. Do 1998. godine taj je fond narastao dvostruko i novi je prostor jednostavno bio nužnost pa smo se, zahvaljujući razumijevanju tadašnjeg rukovodstva Grada Delnica, Primorsko-goranskoj županiji te Ministarstvu kulture, proširili preuredivši susjedni, otprilike, isto tako veliki prostor nekadašnje trgovine zahvaljujući čemu danas imamo ukupno 130 kvadrata. U tom je trenutku to sasvim bilo dovoljno, ali eto, petnaestak godina kasnije, iznova smo u problemu nedostatka prostora budući da knjižni fond prosječno raste za oko tisuću knjiga godišnje i sada smo u takvoj situaciji da su sve police potpuno pune i da je novo širenje nužnost. 
    Mogućnost je dodatno proširenje u prostor nekadašnje susjedne mesnice što bi značilo dvadesetak novih kvadrata, ali još bi bolje bilo kada bi se realizirala već nekoliko godina najavljivana ideja o premještaju knjižnice u prostor Doma OSRH-a što bi, s obzirom na veličinu i arhitekturu tog prostora, bilo idealno rješenje jer bi pružilo ne samo mogućnost smeštaja cjelokupnog knjižnog fonda, već i stvaranje fondova novih tehnologija vezanih uz glazbu i film, a dalo bi se jedan prostor osmisliti i za književna druženja, predavanja i manju izložbenu galeriju. Zaista bih bila sretna da se to dogodi, pogotovo ove godine kad će u Delnicama biti obilježena pažnje vrijedna obljetnica 140 godina od postojanja prve narodne čitaonice u Delnicama«, govori Darinka Živanović dodajući kako će i kao umirovljenica dati koliko je god moguće doprinos realizaciji te ideje, a da misli iskreno vidi se i po tome što, iako je s 31. prosincom 2013. godine otišla u mirovinu, i dalje dolazi u knjižnicu pomažući novoj direktorici – prof. Indiri Rački Joskić – da se što prije uvede u posao.

U duši ostala Istrijanka 
    
    »Kad pređem Učku, uvijek u srcu nešto zatitra što mi govori da sam u duši ostala Istrijanka. Naravno, zavoljela sam beskrajno i Gorski kotar i njegove ljude, a jedino što mi smeta, kao i mnogim Goranima, su prevelike količine snijega i ne uvijek prijateljska klima. Na to se nikad nisam priviklla u potpunosti. Primjerice, ja sam hlače prvi put u životu počela nositi u Gorskom kotaru, a isto je bilo i sa čizmama koje ni danas ne volim nositi pa sam zimi među rijetkima koja hoda u cipelama«, govori Darinka.

(M.K.)