Delnice,03..studeni 2013.

SVEČANOST POČAST I PRIZNANJE ONIMA KOJI SU DALI DOPRINOS ZA SLOBODU HRVATSKE

Dvadeset i dvije godine od oslobođenja delničke vojarne

U utorak, 5. studenoga program proslave jubileja počinje u 15.30 sati polaganjem cvijeća na Središnji križ na groblju u Delnicama, potom će u 16 sati u Župnoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja biti služena sveta misa za Domovinu, a u 18 sati u Radničkom domu Delnice počet će svečana akademija

Pod nazivom »Gorani Republici Hrvatskoj« Grad Delnice priređuje prekosutra, u utorak 5. studenog, točno na 22. obljetnicu akcije kojom je osvojena vojarna tadašnje JNA, svečanu priredbu kojom će se odati počast i priznanje svima koji su tog dana, ali i ostalih što su slijedili, dali svoj doprinos u borbi za slobodu Hrvatske. U znak zahvalnosti narodu Gorskog kotara, Grad Delnice za taj obljetnički datum priredio je program koji tog dana počinje u 15.30 sati polaganjem cvijeća na Središnji križ na groblju u Delnicama, potom će u 16 sati u Župnoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja biti služena sveta misa za Domovinu, a u 18 sati u Radničkom domu Delnice počet će svečana akademija.
   

Sveta prošlost

Organizacijom ovih događanja Grad Delnice se, za razliku od prethodnih godina, aktivno uključuje u obilježavanje ovog datuma, i to kao glavni organizator, a kako je do toga došlo govori nam Katarina Mihelčić, zamjenica gradonačelnika Delnica:
    – Na inicijativu jednog, a potom i nekolicine sudionika ondašnjih zbivanja u tadašnjim trima jedinicama lokalne samouprave – općinama Delnice, Čabar i Vrbovsko, preuzela sam obvezu organizacije obilježavanja toga 22 godine udaljenog dana. Najprije ne znajući puno o tome, pa zatim ne razumijevajući zašto je to tako važno kako mi sugovornici naglašavaju. Sada, međutim, saslušavši razne strane, te potkrijepivši kroz zapise i dokumente njihove tvrdnje, osjećam čak i potrebu nadogradnje tih zbivanja te, svakako, njihova što jačeg isticanja, jer to nedvojbeno i zaslužuju. Voljela bih kad bi to bio, osim datuma na kojeg svi Gorani možemo biti ponosni, još i razlog da u duhu učinjenog Gorani, spominjući svijetlu prošlost, mogu reći svojim nasljednicima – gledajte, vaši su preci bili takvi da su, kad su u Hrvatskoj već gotovo svi zaratili, oni poniknuli u sebe, donijeli odluku da ne krenu prvi, ali da se ozbiljno pripreme za svaku opciju. Trudeći se pojedinačno i zajednički postigli su najbolji mogući rezultat.
    Taj bismo datum, dakle, ubuduće trebali uvrstiti u kalendar sudbinskih goranskih zbivanja: uz njega vezivati napore u postignuća i gradnje za nastavak života na goranskom prostoru. Zajedništvo iz ratne '91. rezultatom svjedoči i obvezuje na sličan obrazac ponašanja.
    Nadalje, smatram da se taj goranski doprinos Domovinskom ratu itekako može koristiti i u odgojno-obrazovne svrhe. Jer, postići nešto mirom i ratom nije svejedno, zar ne. Vijest o goranskom modelu mira je vrlo rano odjeknula širom svijeta, a najmanje je nama društveno priznata. Možda i zato što današnjem naraštaju mladih zbivanja tog dana gotovo nisu ni poznata. Zašto? Poći ću od sebe: kad se te 1991. godine čula u zraku sirena, mama me je uzimala za ruku i vodila u podrum. Tu sam promatrala ljude, družila se s djecom, nešto crtala, uspavljivala lutku. Nisam znala, a ni brinula što je to vani i radi čega. Nisam to saznala ni kroz osnovno školovanje, još manje kroz srednje, a ponajmanje na fakultetu. Taj je dio mene ostao zaboravljen, netaknut. Sve do sad kada tadašnji sudionici zbivanja spominju policiju, krizni štab, lovce, vatrogasce, crveni križ, ZNG, PZO, medije. Nešto više čula sam o ratovanju u Lici, vidjela žene u crnom i žalovanju za poginulim sinovima. I to je to. Takvo stanje mora se mijenjati.
   
Izostala priznanja

Današnje dragocjeno saznanje o našoj goranskoj devedesetprvoj, pogotovo što domovinski prostor još uvijek podrhtava posljedičnim nemirima rata, izaziva u meni divljenje, poštovanje, ponos. Jer tadašnja generacija naših očeva, majki, stričeva, braće nije podlegla euforiji i zlokobnom ratnom zovu. Naprotiv, znajući da žive pod zvonom moguće tragedije, jer je vojarna s tadašnjom zadnjom generacijom jugo-vojske prijetila, a bila su tu i skladišta puna oružja, uprli su svu psihofizičku snagu u pregovaranje o miru i mirnom razlazu što je i uslijedilo 5. studenog 1991. godine nakon brze vojne akcije. Velik je i težak to bio ulog za pobjedu, ponajprije svakog pojedinca nad samim sobom, a onda i nad drugima, onima koji su se povodili za primjerima u nekim hrvatskim gradovima gdje se ginulo, gubilo najdraže...
    Bilo je važno sačuvati mir, isprazniti vojarnu odnosno eliminirati ljudsku silu, preuzeti vojne objekte, domoći se oružja. Svi sudionici ondašnjeg vremena ističu kako je to zasluga naroda Gorskog kotara koji je sebe spasio, naoružao Hrvatsku i po tome ostao primjerom drugima. Ostali su na toj relaciji dugovi: nedodijeljena priznanja brojnim zaslužnim pojedincima i nedovoljno dobar odnos prema ovom dijelu Lijepe Naše. Tako da se današnje generacije, pa i ja s njima, s pravom pitamo kako je moguće da su poslije Drugog svjetskog rata šume Gorskog kotara izgradile i obnovile porušenu zemlju, a Gorani od toga nisu imali gotovo ništa. Sada se, nažalost, iznova ponavlja slična situacija. Opet smo, ovog puta 1991. godine dali sve da sačuvamo zavičaj i ljude, doprinjeli i osvajanjem desetljećima gomilanog arsenala oružja i streljiva za obranu Hrvatske, primili smo i udomili prognane, poslali sinove i očeve na ratište. I nakon svega toga Gorski kotar danas je siromašan, besperspektivan, prazan. Sam ne može iskoračiti iz besperspektivnosti a tko će mu pomoći, pita se Katarina Mihelčić

(M.K.)




BRZI LINKOVI

   • POVRATAK NA NASLOVNICU

   • VIJESTI
   • SA SJEDNICA
   • PROSTORNI PLAN

   • PRORAČUN GRADA
   • KAPITALNI PROJEKTI
   • KULTURNA BAŠTINA
   • TURIZAM
   • POVIJEST
   • LINKOVI
   • FOTO GALERIJA
   • VIDEO GALERIJA
   • PITAJTE GRADONAČELNIKA

   • KAKO DO NAS
   • ARHIVA

 




 
© Copyright Grad DELNICE • Izrada i održavanje Magdalena Delnice