Delnice,27. studeni 2012.

OPSTANAK GORSKOG KOTARA NUŽNE PROMJENE DRŽAVNE POLITIKE PREMA DEMOGRAFSKI UGROŽENOM PODRUČJU

Goranske šume i vode vratiti zemljišnim zajednicama

Potrebno je stvaranje takvog sustava koji će omogućiti da lokalnim samoupravama ovog područja ostaje puno više od korištenja prirodnih bogatstava ovog kraja, ponajprije šuma i voda nego što je to sada slučaj

DELNICE » Sve je jasnije da Gorskom kotaru opstanka nema ukoliko ne dođe do bitnih i velikih promjena na razini državne politike prema ovom i sličnim krajevima u Hrvatskoj. Boljeg upozorenja od posljednjih pet popisa stanovništva i ne treba biti. Naime, nastavi li se trend pada po kojem već gotovo pet desetljeća svaki popis donosi oko 10 posto manje stanovnika, onda je jasno da će sadašnje stanje od 23.000 Gorana za otprilike osam desetljeća biti pretvoreno u kojih stotinjak stanovnika! Broj stanovnika pada jer mladi odlaze, jer nema posla i uvjeti života su bitno teži no u ostalim dijelovima Hrvatske. Dakle, nužno je poboljšati uvjete života i stvoriti okvire za zapošljavanje. I koliko je god ova »jednadžba« jednostavna, toliko je rješenje teško. No, ne i nemoguće.
   

Nemoguć zadatak
Ono što je nužno je da na državnoj razini poraste svijest o tome da za ovako poput Gorskog kotara demografski ugrožena područja moraju početi važiti druga pravila. To nužno ne znači i izdvajanja iz državnog proračuna već, kako u posljednje vrijeme mnogi goranski čelnici i intelektualci ističu, stvaranje takvog sustava koji će omogućiti da lokalnim samoupravama ovog područja jednostavno ostaje puno više od korištenja prirodnih bogatstava ovog kraja, ponajprije šuma i voda. Naime, neosporna je činjenica da na tim resursima državna poduzeća koja o njima brinu zarađuju daleko više od općina i gradova na čijem se području te šume i vode nalaze. Umanjiti dobit državnim poduzećima te time uvećati prihode lokalnim samoupravama logično je i jednostavno rješenje, samo što provedba nije ni slučajno jednostavna.
    Jer, državna će se poduzeća, kao i predstavnici državne vlasti nerado odreći tih značajnih prihoda, a natjerati na to može ih se samo argumentima i dokazivanjem o obostranoj koristi takvog čina. Taj naizgled nemoguć zadatak moguće je realizirati ako se radi uporno i strpljivo, dokazuje sve što se nekoliko posljednjih godina zbiva oko povrata zemljišnih zajednica, sustava upravljanja šumama koji je na snazi bio do 1947. godine kad je, sukladno politici tadašnjih komunističkih vlasti, ukinut i pretvoren u državno vlasništvo. Tim činom centralizacije nisu oštećeni samo pojedinci, suvlasnici tog sustava upravljanja šumom i ostalim zemljištem, već i lokalne samouprave koje su do tog trenutka iz prihoda ostvarenih kroz zemljišne zajednice uspijevale voditi brigu o mnogim područjima života svojih mjesta, od uvođenja vodovoda, izgradnje cesta, obnove škola...
   
Izmjene zakona
O nužnosti povrata tog sustava u Hrvatskoj se počelo intenzivnije govoriti prije desetak godina, osnovane su i udruge usmjerene ka cilju povrata zemljišnih zajednica te polako, ali uporno širena u javnost i među političarima nužnost tog čina. Od velikog protivljenja i nerazumijevanja u samom početku došlo se danas do toga da su ideju počeli podržavati i saborski zastupnici. Točnije, desetero njih – Vesna Fabijanić Križanić, Goran Beus Richemberg, Zlatko Koračević, Silvano Hrelja, Miljenko Dorić, Rajko Gajica, Danica Hursa, Zlatko Horvat, Tonino Picula i Vesna Pusić – planira uskoro u saborsku proceduru uputiti Prijedlog Zakona o izmjeni Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.
    Izmjenama bi postojeći zakon bio nadopunjen s dva članka vezana uz povrat Zemljišnih zajednica pa bi tako došlo do promjene Članka 21 Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine koji bi glasio: »Imovina bivših zemljišnih zajednica i njima sličnih zajednica i krajiških imovina općina koja je 1947. godine proglašena općenarodnom i oduzeta bivšim vlasnicima, a koja do dana stupanja na snagu ovog zakona nije pravovaljanim pravnim postupkom uknjižena u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba, nego je uknjižena kao vlasništvo države, prenosi se u posjed i vlasništvo zemljišnim i sličnim zajednicima te krajiškim imovnim općinama koje uredno podnesu osnovan zahtjev za povrat imovine«, stoji u prijedlogu promijenjenog 21. Članka, dok se u dodatku ističe kako će Vlada RH posebnom odlukom definirati uvjete i rokove za podnošenje zahtjeva za povrat imovine iz članka 21, a isto tako osnivanje zemljišnih i njima sličnih zajednica utvrdit će se posebnim zakonom.
   
Povijesna i društvena nepravda
Štoviše, da bi realizirali svoj cilj predlagatelji su napravili tekst kojim ostalim kolegama pojašnjavaju stanje i mole za razumijevanju pri realizaciji promjene spomenutog Zakona. U tekstu koji potpisuju zastupnici Vesna Fabijančić Križanić i Goran Beus Richember kaže se kako unatoč višekratnim izmjenama i dopunama još uvijek nisu riješena pitanja povrata imovine Zemljišnim zajednicama koje su hrvatskim građanima oduzete u doba totalitarnog režima 1947. godine i to bez ikakvog prava na naknadu, a njihova je imovina koncem devedesetih godina prošlog stoljeća prevedena iz općedruštvene u državnu te danas uglavnom propada neobrađena i zapuštena, ili je pak predmet nesmiljenog otuđivanja, konstatiraju autori koji naglašavaju kako »stalna nastojanja da se ova povijesna i društvena nepravda koja je rezultirala velikom, osobito gospodarskom i socio-demografskom štetom, konačno ispravi – ni do danas nisu urodila plodom. Razlog tome uglavnom leži u nepoznavanju materije ili u vrlo snažnim interesima špekulanata i njihovih zaštitnika.
   
Primjer Lokava
Kako bi realizacija povrata sustava zemljišnih zajednica izgledala na terenu, pojasnio nam je magistar šumarstva Božidar Pleše koji je uključen u skupinu goranskih intelektualaca koji nastoje proširiti kod ljudi, kako pojedinaca tako i lokalnih samouprava, svijest o potrebi povrata zemljišnih zajednica: »Možda je kao hipotetički primjer najbolje uzeti područje općine Lokve na kojem današnja Šumarija Lokve pokriva gotovo istovjetnu količinu prostora koju je svojedobno pokrivala Zemljišna zajednica Lokve. Šumarija Lokve po mojim je saznanjima prošle godine ostvarila zaradu od milijun kuna pa možemo pretpostaviti da bi isto tolika zarada bila i kad bi se umjesto Šumarije tim područjem upravljalo kroz sustav zemljišnih zajednica. No, u tom slučaju tih milijun kuna ne bi otišlo kao sada u Zagreb, već bi Upravni odbor Zemljišne zajednice Lokve – a on bi bio sastavljen od ljudi iz ovog kraja – odlučio što će se raditi s tim od šume zarađenim novcem. Naravno, sukladno logici dobrog gospodarenja ostvarenu dobit nužno je, prije svega, ulagati u razvoj šumarskog posla jer je to uvjet daljnjeg razvoja. Ostalo bi se ulagalo tamo gdje je najpotrebnije, a što bi to konkretno bilo odredio bi Upravni odbor na temelju poznavanja situacije u mjestu. To bi mogla biti izgradnja ili popravak ceste, izgradnja vodovoda, obnova škole, crkve...«, govori mr. Pleše posebno naglašavajući kako nisu u pravu oni koji tvrde da je povrat Zemljišnih zajednica nemoguć zbog velikog broja vlasnika parcela.
   
Nema razloga za strah

– Strah da sustav neće funkcionirati jer će sve biti usitnjeno neopravdan je jer tih problema nije bilo ni prije, a sada bi ih bilo još i manje jer su ti ovlaštenici razasuti po cijelom svijetu i gotovo da se i ne mogu svi okupiti na jednom mjestu. Dakle, treba oformiti zemljišne zajednice koje će biti vezane samo uz one vlasnike koji su tu, ali je oni neće moći podijeliti već će ona djelovati kao oblik zajedničke zemljišne zajednice. Također, nigdje neće doći, čega se šumari boje, do izdvajanja tih zajednica iz Hrvatskih šuma. Naprotiv. Pa najjednostavnije je da Hrvatske šume i dalje vode brigu o tom području i za to budu plaćene. Jedina razlika je u tome što bi umjesto Šumarije cijelom pričom rukovodio Upravni odbor te Zemljišne zajednice. Taj Upravni odbor sastavljao bi planove rada, pratio rad uposlenih i raspoređivao dobit. Drugim riječima više se ne bi za iskorištavanje tog prostora pitalo nekoga u Zagrebu, već bi sami stanovnici tog područja odlučivali o radu i ulaganju dobiti, a ukoliko dobiti ne bude, onda bi ljudi ovog kraja direktno pitali upravitelja kako se to posluje. To sada nije slučaj, a isto je tako svima jasno da jako, jako malo od zarade koje ostvaruju Hrvatske šume na ovom području, tu i ostaje. Sustav zemljišnih zajednica to bi promijenio i omogućio da znatno veća korist od iskorištavanja prirodnih bogatstava ostaje na području gdje se ta prirodna bogatstva i nalaze, smatra Pleše koji ističe kako bi čelnici goranskih lokalnih samouprava, kao i saborski zastupnici s ovog područja, morali biti znatno agilniji i agresivniji.

Previše parola, malo konkretnoga
   
    – Previše se samo načelno priča i iznose parole vezane uz pretjerano iskorištavanje goranskih šuma, a kad treba nešto konkretno učiniti, onda su reakcije puno slabije. Također, nedovoljno aktivni su i bivši vlasnici tih zemljišta jer je do sada u Gorskom kotaru osnovano svega desetak udruga zemljišnih zajednica što je malo u odnosu na prošlost i malo u odnosu na činjenicu da je prije 1947. godine 25 000 hektara najboljih šuma Gorskog kotara bilo na zemljišnim zajednicama. Kad bi se vratio samo dio toga, bar 25 posto kako je to učinjeno u Sloveniji, stanje u Gorskom kotaru bilo bi puno bolje, a sve lokalne samouprave zabilježile bi rast prihoda što će u vremenima koja dolaze biti izuzetno važno pa je i stoga nužno učiniti sve kako bi se dogodio povrat zemljišnih zajednica, rekao je Božidar Pleše. 
   
Slovenski primjer povrata imovine
   
    Strah da bi omogućavanjem povrata oduzete imovine država preko noći ostala bez goleme imovine posve je izlišan jer praksa u susjednoj Sloveniji, gdje je povrat imovine zemljišnim zajednicama omogućen još 1992. godine (uz višekratno produljenje rokova za podnošenje zahtjeva) pokazao kako je nakon šezdesetak godina bilo moguće obnoviti tek oko 25 posto nekadašnjih zemljišnih zajednica«, pišu Fabijančić Križanić i Beus Richemberg uz napomenu kako je u prošlom mandatu Sabora RH, rukovodeći se željom za povratom zemljišnih zajednica, skupina zastupnika podnijela prijedlog izmjena i dopuna Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ali taj prijedlog nikada nije dospio na raspravu i odlučivanje. Sada bi trebalo biti drugačije pa spomenuti saborski zastupnici u ime navedenih predlagatelja mole kolege i kolegice da se upoznaju s problematikom i to ponajbolje kroz knjigu mr. sc. Zdravka Lučića »K povratu imovine zemljišnim zajednicama«. 
   
U Hrvatskoj djelovalo 1.225 zajednica
   
    Zemljišne zajednice poseban su oblik privatnoga, tzv. korporativnog vlasništva (najsličnijega dioničarstvu) od kojih neke u Hrvatskoj postoje još od 13., a većina ih je nastala u 18. i 19. stoljeću. Nisu nikakav hrvatski specifikum jer su postojale ili još uvijek postoje u većini europskih država. Tamo gdje više ne postoje, poput Velike Britanije ili Francuske, uglavnom su rasformirane razdiobom među svojim ovlaštenicima. Izvanredan primjer njihova postojanja i odličnog funkcioniranja svakako su zemljišne zajednice u Austriji. U Hrvatskoj su postojale na svim područjima sjevernije od rijeke Zrmanje. Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća bilo ih je oko tri tisuće, neke su potom rasformirane razgodbom među ovlaštenicima, a u času oduzimanja njihove imovine djelovalo ih je najmanje 1.225 s oko 579 tisuća jutara pašnjaka i 405 jutara šume.

(M.K.)