Delnice, 23. travanj 2012.

DELNIČKI SLUČAJ DADILJA »NA CRNO« I MAME KOJE SU JOJ POVJERILE DJECU OGORČENE ZBOG KRUTOG ZAKONA

Zar smo djecu trebale zaključati u kupaonicu?

Da li je bolje ostaviti dijete samo dok se vratimo s posla, ili ovo što smo radile kad smo našle ženu koju znamo da nam čuva dijete, pita jedna majka. U Delnicama, naime, dječje jaslice uopće ne postoje

DELNICE Delnički slučaj prijavljivanja rada na crno umirovljenice koja je hrvatski mizernu mirovinu od 1. 500 kuna pokušavala pojačati čuvanjem djece prijatelja i susjeda tjera svakog normalnog čovjeka na pitanje u kakvoj to državi živimo te koliko smisla imaju neki od važećih zakona i kome oni služe – ljudima zbog kojih su navodno stvoreni, ili državnoj birokraciji i punjenju proračuna za njihove predobre i najčešće nezaslužene plaće!
   

Briga o djeci
Naime, optuženima u ovoj inkvizicijskoj akciji »bogaćenja« hrvatskih umirovljenika prijete drakonske kazne pa bi tako nesretna Mirjana Rogić mogla platiti kaznu od 15 do 30.000 kuna, a zbog »surovog zločina« davanja djece na čuvanje osobi koja nema prijavljen obrt, mlade mame i njihove obitelji mogle bi u državni proračun uplatiti od 3 do 10.000 kuna!
    I sve se to dešava u zemlji u kojoj se i crveni i crni, i crkva i ljevica brinu zbog toga što je malih Hrvata sve manje i kunu u nužnost promjene demografske slike. I sve to u, bijelom kugom možda najugoroženijem dijelu Hrvatske, području na kojem je posljednji popis stanovništva pokazao da je u deset godina izgubljen čak 3.161 stanovnik što je za 12 posto manje no 2001. godine! A u Delnicama dječje jaslice uopće i ne postoje.
    Uz Mirjanu Rogić strah i ogorčenje vlada i kod prijavljenih mama koje potpuno opravdano ne razumiju kako ih se može kažnjavati stoga što su – brinule o djeci!
    – Da li smo, sudeći po tim našim zakonima, trebali dijete zaključati u kupaonici i pustiti ga dok se ne vratimo s posla? Da li je bolje to, ili ovo što smo radile kad smo našle ženu koju znamo da nam čuva dijete, pita jedna od majki, a druga, koja se nedavno sa suprugom iz Rijeke vratila u Delnice najavljuje kako će ubrzo promijeniti životnu sredinu i vratiti se u Rijeku. Tamo inspektori neće trčati za njima.
    Baš zbog dramatičnog pada stanovništva kojeg će, nastavi li se ovaj ritam smanjenja broja ljudi, za 7-8 desetljeća nestati, prema Gorskom kotaru trebalo bi se odnositi bitno drugačije kad su u pitanju mlade obitelji koje, usprkos svim teškoćama, žele ostati živjeti i raditi u svom zavičaju. No, događa se potpuno suprotno pa upravo na goranskom području raznorazne inspekcije – najvjerojatnije stoga jer su Gorani mirni i ne bune se – uživaju u svom poslu i kod nadređenih stječu jako puno poena.
   
Ostala bez posla
Mirjana Rogić, žena koja će uskoro na sud (ako se slučajno ne odazove – dovest će je policija) punih je trideset godina radila u nekadašnjom drvoprerađivačkom poduzeću »Jela« koje je sredinom devedesetih pojela privatizacija i pretvorba (gdje su tad, kad su pljačkani milijuni, bila državna tijela i svi ti silni inspektorati??). Nakon što je izgubila posao neko je vrijeme provela na Zavodu za zapošljavanje teško spajajući kraj s krajem jer je u četveročlanoj obitelji radio jedino suprug Josip, a kći Bojanu i sina Ivana trebalo je školovati. Čuvati djecu počela je pred tri godine i to, kaže, slučajno.
    – Nikad nisam voljela biti besposlena pa sam pred tri godine prihvatila ponudu moje poznanice da im pričuvam dijete dok oni rade. Čim sam počela vidjela sam da je to divno, zaljubila se u to dijete, a i ono je postalo vezano uz mene pa mi sve to skupa i nije bio neki posao, nego veliko zadovoljstvo. Kad mojoj poznanici nakon nekoliko mjeseci više nije trebalo čuvati dijete bilo mi je žao, ali su se ubrzo javili drugi ljudi koji su čuli da sam čuvala to dijete. I tako sam počela čuvati djecu svojih prijatelja i poznanika i to ponajprije jer zaista uživam u djeci, volim biti s njima i ništa mi nije bilo teško. Strah me je da je prijava došla od osobe koja misli da sam ja zarađivala velike novce, a stvarnost je potpuno drugačija. Ne samo da sam neki put tu djecu čuvala na nekoliko sati bez ikakvog plaćanja, već nikad nisam ni sakrivala da čuvam djecu prijateljima. Redovno smo šetali ulicom, igrali se s njima vani... Kad su mi na vrata došli inspektori i kad mi je došlo rješenje o gospodarskom kriminalu zaista sam doživjela šok i stalno o tome mislim jer mi nije jasno što sam to napravila krivo i kako je moguće da nam se prijeti ovako visokim kaznama«, govori Mirjana Rogić dodajući kako je, djelomično i stoga što od prošle godine vodi brigu o osmomjesečnom unuku Alanu, namjeravala predstojeće jeseni prestati s čuvanjem djece.
   
Prestaje s čuvanjem

»Sve ovo što se dogodilo samo je ubrzalo moju odluku. No, jako mi je žao ovih mladih majki koje su sada ostale bez moje pomoći. Mislim da se sada moraju izboriti za bolje uvjete i promjenu stanja, jer ako tako bude dalje mladi ljudi morat će odlaziti iz Delnica u krajeve gdje postoje uvjeti da djecu netko čuva dok roditelji rade«, rekla nam je Mirjana Rogić koja na pitanje što ako joj sud odredi visoku kaznu nije znala što reći jer novca za tako drakonske kazne – nema!
    No, cijeli je slučaj vrlo neugodan i sa niza drugih gledišta. Naime, nadležna inspekcija nedvojbeno je radila po zakonu, a pravo je pitanje hoće li tako i dalje nastaviti. Jer, javna je tajna da »tete na crno« rade posvuda. Hoće li sada nadležne inspekcije nastaviti svoj rat protiv »pohlepnih umirovljenica« i u ostalim sredinama. Hoće li biti novih upada u stanove u Delnicama? Crikvenici? Rabu? Zaprešiću? Sisku? Zagrebu? Ako ih ne bude znači li to da nadležne inspekcije ne rade dobro svoj posao. Ako je tako, zašto dobivaju plaću? I napokon, ako se kola slome samo na Mirjani Rogić te ako ona plati ona dvoznamenkastu kaznu, hoće li imati pravo zatražiti zaštitu jer brojne druge »tete na crno« rade i dalje i nitko ih ne kažnjava.

Standardi za otvaranje obrta previsoki za prosječnu obitelj
   
    Gotovo cijela obitelj Rogić vezana je uz djecu. Sin Ivan, bivši vrsni košarkaš »Goranina«, volontirao je u Dječjem vrtiću »Hlojkica i bio omiljen kod klinaca, a kći Bojana stekla je obrazovanje za odgojiteljicu u zaposlena je u privatnom dječjem vrtiću u Podhumu. Ima li smisla pokretati obrt, upitali smo je, a odgovor je bio niječan: »Ulaganja su toliko zahtjevna da u to nema smisla ići. Trebalo bi imati zasebne sanitarne prostorije prilagođeni djeci, posebno odvojene prostore za spavanje i prehranu, trebalo bi zaposliti kuharicu, čistačicu, spremačicu... Sve u svemu to je cijelo jedno poduzeće čije troškove osnivanja prosječna obitelj ne može podnijeti, a pitanje je bi li se, kad bi i počeli raditi, sve to isplatilo. Jednostavno, standardi su za sada previsoki i stoga je broj ljudi koji se time bavi kroz obrt izuzetno mali«, rekla je Bojana.

(M. K.)