Delnice, 06.11. 2011.

SAJMENI DAN OD DELNICA NAČINI VELIKI TRGOVAČKI CENTAR

Jeftino trgovcima, skupo kupcima

Baš kao što veliki marketi imaju odjele, tako ovaj sajam ima kvartove, pa kupci već točno znaju u kojoj ulici će tražiti tekstil, gdje obuću ili zelenu tržnicu

Nekima su tržnica ili trgovački centar u susjedstvu, a nekima svaki drugi četvrtak dođu u dvorište. U ove druge spadaju Delničani čija sajmena ponuda privuče ako ne cijeli, a ono velik dio Gorskog kotara. Bogme i šire jer, primjerice, Marika, česta gošća delničkog sajma, dolazi u kupovinu iz Slovenije.
    – Ja sam iz Bele krajine. U Delnice dolazim zato jer mi je to svojevrsan izlet, a i cijene su znatno niže nego što su kod nas. Zbilja se svega nađe, od stvari za kuću, preko odjeće i obuće do jako, jako dobrih likera. Prošećite pa će te se sami uvjeriti, reče Marika.     
    Marika reče, a mi učinismo. Privirismo, popričasmo, zapisasmo štošta šećući i razgledavajući sajmenu ponudu što se rasprostrla ulicama Ante Starčevića, Stjepana Radića, Frana Supila i Školskom. Baš kao što veliki marketi imaju odjele, tako ovaj sajam ima kvartove, pa kupci već točno znaju u kojoj od navedenih ulica će tražiti tekstil, gdje obuću, na kojem »pododjelu« stoji donja roba, gdje se skriva »zelena tržnica«, kuda treba ići ako želiš kupiti drvenariju, kamo ukoliko trebaš cvijeće...
   

Može se cjenjkati
Oni nalik nama koji su se prvi put susreli s »delničkim uličnim trgovačkim lancem« morali su istraživati. Ništa mi nismo znali, a ponajmanje cjenkati se. To je umijeće što ga na ovakvim mjestima mora imati i onaj koji kupuje, i onaj koji prodaje.
    – Rijetki su oni koji dođu, kupe i odu. Ljudi žele sniziti cijenu. Njima je sve skupo, nama koji prodajemo sve prejeftino, a istina je negdje u sredini, pojasnio nam je vremešni trgovac povrćem. I to onim koje je raslo na njegovoj vlastitoj njivi. Bar nas je u to uvjeravao.
   
Krumpir i repa
Natpis Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Marijan Turković – Ogulin, dalo nam je na znanje da su ponuđeni krumpir i repa uistinu rasli na oranicama obitelji Jelene Turković koja ih je i prodavala. I to vrećice od otprilike 15 kilograma repe za 45 kuna, a kilogram krumpira za dvije i pol kune. Dakako da je i krumpir bio nuđen »na veliko«, pa u skladu s tim spremljen u vreće od 15 kilograma i nuđen za 37,5 kuna. Upućeni kažu da je to dobra cijena, a oni koji su već imali »posla« s Turkovićima da je njihova roba prvoklasna. Jelenu smo upitali – a gdje vam je u ponudi zaštitni znak Ogulina i Ogulinaca. Gdje vam je kupus? Nasmijavši se, odgovorila je:
    – Bilo ga je, bilo, ali malo pa smo ga već ranim jutrom prodali. Znate, bila je sušna godina pa je i urod kupusa bio manji nego inače. Cijena? Pa vrećica od tridesetak kilograma za 80 kuna. Ma, danas vam ionako najviše ide cvijeće. Pred Svi svete smo.     
    Za takav zaključak nije trebalo puno razmišljati jer glavna je delnička prometnica više sličila dobro opskrbljenoj cvjetarni nego gradskoj žili kucavici.
    Kako smo se u »glavnom gradu Gorskog kotara« našli nekoliko dana prije blagdana Svih svetih i Dušnog dana, bilo je logično očekivati da će gro ponude činiti upravo cvijeće i svijeće. Pred »cvjetarnom« smo sreli Vladimira Ecimovića, nonića »na zadatku« i to višestrukom. Ovaj je nono, inače sa stalnom adresom u Malinskoj, a povremenom u Ravnoj Gori, u Delnice došao iz više razloga.
   
Rascvala ulica
– Prvo, za čas smo tu iz Ravne Gore. Drugo, moje unučice Hana i Anamaria Koči vole doći jer je tu prekrasan par, a i srnice pa se dobro zabavimo. Treće, Svi sveti su pred vratima, a ponuda cvijeća je zbilja dobra, pa smo to spojili i uspješno obavili sve što smo si zacrtali, pojasnio nam je Vladimir.
    U rascvaloj smo pak ulici sreli mnoge. Brujalo je i zujalo baš kao na cvjetnoj livadi u kojoj pčele znaju svoj posao. I prodavači su znali svoj, barem su nam tako rekle Ema Majnarić i Zdenka Pleše.
    – Skupo je, i preskupo. Na televiziji reklamiraju da se cvijeće za groblje u trgovačkim centrima prodaje po 17 ili 18 kuna, a ovdje je duplo. Ja, moraju oni naplatiti benzin što su ga potrošili. Ponuda je u redu, ali cijene su kao da mi imamo saborske penzije, a ne ove sirotinjske, rekla je Ema, a Zdenka dodala kako čast iznimkama, ali rijetko koji prodavač izdaje račun.
    – Račun? Ma dajte, molim vas! Zato nam i je tako kako nam je, zato nam je država pred bankrotom, svi kradu, svi lažu i sve ide po leđima sirotinje. Meni sin živi u Njemačkoj, baš bi se lijepo proveli tamošnji trgovci da ne izdaju račun, a ovim našima soli na rep. A sve ovo skupa nikamo ne vodi, ako se ne trgnemo, loše nam se piše. Ma valjda će biti bolje, jer ako ne... ostavila je Zdenka slutnju da visi u maglom obavijenoj delničkoj ulici.
    Da tržnicom treba više puta prohodati i usporediti cijene uvjerili smo se na primjeru mandarina. Recimo, na početku place vrećica od četiri kilograma te bombe C vitamina prodavala se za 30 kuna, a samo dvadesetak metara dalje kilogram je bio 5 kuna. I za jedne i za druge tvrdili su da im je mjesto podrijetla Metković, a iskreno, mi nismo vidjeli razliku. Bogme ni logiku, jer valjda bi kupovina »na veliko« trebala biti jeftinija od one zvane »na malo«.
    U prehrambenom dijelu delničkog sajma našli smo simpatičnu Anitu Pintar iz čabarskog OPG-a Pintar. A u njezinom frižideru mliječne delicije. Za neke nikad čuli nismo. Primjerice, za sir s medvjeđim lukom kilogram kojeg je stajao 70 kuna.
   
Medvjeđi luk

– Sir je kravlji, a medvjeđi luk vam je vrsta biljke, pojasnila nam je Anita i dodala da u ponudi ima sve vrste kravljih sireva, ali da ljudi nekako najviše preferiraju škripavac. Kilogram istog košta 60 kuna.
    Preferiraju sigurno jer Anitin je frižider bio već gotovo prazan, a bilo je nešto sitno iza jedanaest sati. Kako sajam starta u 6 postavljanjem štandova, a završava u 14.30 spremanjem onog što nije prodano, onda Anita ima dobar prolaz.
    Dobrom kupnjom Mladenka Muharemović nazvala je ono što je nosila na leđima, a nosila je prekrasni drveni koš za drva.
    – A da, Gorani pred zimu moraju imati punu smočnicu, moraju imati dosti drva, metlu i lopatu za čistiti snijeg, ali i dobru košaru za drva. Bez toga ne treba čekati zimu. Baš sam zadovoljna ovom što sam ju sad tu dolje, malo niže kupila. Prava je, a 350 kuna i nije puno za ovakvu ljepoticu, poučila nas je Delničanka Mladenka Muharemović i otpravila ka štandu na kojem nas čeka, citiramo – carstvo drvenarije.
    I bi kako Mladenka reče. U ponudi Trgovačkog obrta Klepac sve od drva osim simpatičnog mladog prodavača Robija Klepca. Robi je bio itekako živ i u tili čas nam našao sve što smo zatražili. Otpravio nas je s jednom kupljenom urešenom i jednom poklonjenom neurešenom kuhačom i napomenuo kako ove subote prolaze košare, ali već idućeg sajma apsolutni »in« bit će metle i lopate za čišćenje snijega.
    S Robijem smo završili delnički sajmeni đir, još se malo poigrali sa psom za kojeg nismo znali čeka li gospodara ili gospodaricu koji su od kupnje odlučili predahnuti u slastičarnici Zagreb, ili čuva cvjetne aranžmane, pa u vidu magle nestali u toj istoj magli što je iz sekunde u sekundu sve jače obavijala i stiskala delnički sajmeni dan i njegove posjetitelje.

GARANCIJA I FAST FOOD

U dijelu sajma u kojem se nudila odjeća i obuća prisluškujući i osluškujući ritam trgovine do suza smo se nasmijali, i to više puta.
Primjer Prvi –  vremešna gospođa želi kupiti čizmice za zimu. Puno mlađi trgovac nudi i ove, i one, i s krznom unutra i s krznom vani, s punom petom, ravne, na petu, od najfinije kože, od brušene kože i nabraja on nabraja, a gospođa sve vrti ponuđeno u rukama i okreće nosom. To traje, i traje, mladac se već znoji, u glasu mu se osjeća nervoza, ali gospođa se ne da smesti. Pokazuje prstom, isprobava, vraća, dok nakon dobrih petnaestak minuta trgovac ne kaže – gospođo, evo, imam još i ove, za njih vam nudim garanciju od dvije godine. Ako ne budete zadovoljni ili ako vam se imalo unište, dođite i vratite mi ih, ja ću vama vratiti novce. Gospođa, stane, pogleda ga i kaže – a, tko meni garantira da ćete vi biti tu za dvije godine, na što prodavač uzvraća – a, tko vama garantira da ćete vi biti živi za dvije godine, pa opet kupujete čizmice. Tek toliko da znate kupnja nije obavljena. 
Primjer Drugi – na štandu s donjim muškim i ženskim rubljem, nema čega nema. Prodavač reče – bolje nego u onom zagrebačkom »West nešto«. Mlađahna dama prevrće bokserice, čija cijena, usput rečeno glasi 10 kuna. Vremešni trgovac hvali robu, ali i dijeli savjete pa kaže – gospodična, bilo bi bolje da svom muškarcu kupite ove duge pamučne gaće, cijena im je 30 kuna. Nisu stari ljudi bili blesavi kad su ih nosili, a žene su znale da će im muškarac i njegova muškost duže trajati ako budu u toplom.
Ma, ni gospodična nema uzao na jeziku pa mu odgovara – slažem se s vama, ali vremena se mijenjaju. Naše su se bake furale na slow food, a mi mlade na sad, odmah i možda s istim nikad više. Dakle, fast food, a za sad, odmah i pri ruci najbolje su bokserice, vjerujte mi. Ova je kupnja završila uspješno i uz salve smijeha.

Slavica MRKIĆ MODRIĆ