Delnice, 28. srpnja 2010.

ETNOLOŠKO BLAGO GORSKOGA KOTARA NOVITETI UDRUGE PREPELIN'C

»Zabonc« – najstariji pučki odjevni predmet

Obitelj Štefančić iz Male Lešnice ustupila je zabonc, kiklju, ručnik i pregaču, no najvredniji je zabonc u kojemu je njihova prabaka išla 1873. na otvaranje željezničke postaje u Delnicama

DELNICE Nakon što je punih šest godina nagovarao članove obitelji Štefančić iz Male Lešnice da mu prodaju dobro očuvane odjevne predmete njihovih predaka koji su živjeli u drugom dijelu 19. stoljeća, predsjednik delničke Etno udruge »Prepelin'c« Davor Grgurić napokon je uspio u svojoj nakani te već vrlo bogatu etno riznicu svoje udruge obogatio s četiri vrlo vrijedna i više od sto godina stara artefakta – zaboncom, kikljom, ručnikom i pregačom. Najvrjedniji, po Grgurićevom mišljenju, je zabonc (zobun, ogrtač) koji je, ističe on, star najmanje 137 godina: – U obitelji Štefančić zna se da je u tom zaboncu njihova prabaka išla 1873. godine iz Male Lešnice na otvaranje željezničke postaje, odnosno pruge u Delnicama. Dakle, sa svojih minimalno 137 godina starosti to je, koliko je meni znano, najstariji odjevni narodni predmet. U etno zbirci Sv. Juraj u Liču imaju crkvene odore čak iz mletačkog doba, ali ovako star odjevni predmet nema nitko u Gorskom kotaru.
   
Slovenski »duplikat«
Zabonc se, inače, koristio najčešće tijekom zime i jeseni. Primjerice, često se u njemu išlo u crkvu ili slične prigode. Izrađen je ručnim radom od stupane vune, a po mojim istraživanjima i radu na emisiji »Ž'rjoafka«, sigurno je da se nosio u Kupskoj dolini, Delnicama, Crnom Lugu, Dedinu i Zalesini. Jedan vrlo sličan ovome postoji danas na slovenskoj strani Kupe, točnije u jednom mjestu kod Fare, a budući da smo sada napokon došli do svog originala predložit ću KUD-u Delnice da naprave dvije-tri replike i koriste ih u svojim nastupima – ističe Grgurić, vrlo zadovoljan i ostalim otkupljenim odjevnim predmetima.
    Radna robača iliti haljina (kiklja), izrađena je od lana, vjerojatno od strane vrsnih tkalaca Kupske doline koji su stoljećima izrađivali odličnu tkaninu, a na njoj su vidljivi i pokušaji skraćivanja, odnosno prilagođavanja nižoj osobi jer je original bio očigledno rađen za neku visoku ženu. Ručnik s inicijalima VŠ pripadao je Valentinu Štimcu koji se bavio tkanjem i rukotvorstvom, a vrlo je zanimljiva i pregača koja, sudeći po bogatom narodnom vezu i nizu ukrasnih detalja, nije autohtoni goranski proizvod, već ju je vjerojatno netko donio na ovo područje.
   
Nužan zavičajni muzej
Ovo je još jedna potvrda – ističe Grgurić– da Gorski kotar, usprkos nekim ranijim tvrdnjama, ipak ima svoju tradicionalnu nošnju. Istina, ona nije bogata ukrasima i estetski atraktivna, ali je očigledno da je postojala – uvjeren je Grgurić i na upit o daljnjoj sudbini ovih pažnje vrijednih dijelova prošlosti kaže: – Ova četiri odjevna predmeta uputit ćemo stručnjacima u Etnografski muzej u Zagrebu kako bismo doznali najpogodnije načine zaštite i čišćenja pa kad to sve sredimo, nadam se da ćemo naći neki javni prostor u kojem bismo ga mogli izložiti. Golema bi šteta bila da to ne učinimo, a šteta je da su i ostali naši eksponati praktično skriveni od javnosti jer jednostavno nemamo prostora gdje bi pokazali svo ovo bogatstvo naše tradicije. Žao mi je što Gorski kotar nema svoj zavičajni muzej, a imaju ga, čini mi se, svi u Hrvatskoj, osim njega – pomalo razočarano zaključuje Grgurić, jedan od onih Gorana koji iznimno puno radi na očuvanju povijesti i tradicijskog nasljeđa svog zavičaja.

Karika koja nedostaje

    – Zabonc je karika koja nedostaje jer smo sada kompletirali goransku narodnu nošnju. Još dvije obitelji nude nam na prodaju stare vrijedne odjevne predmete i trebalo bi ih kupiti, ponajprije stoga jer se tekstil najlakše uništi pa je bolje kad su ti predmeti pod zaštitom i kontrolom. Kupnju ovih predmeta iz Male Lešnice ostvario sam zahvaljujući sredstvima Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu i sport PGŽ pa i njima zajhvaljujem– ističe Grgurić.

Marinko Krmpotić