Delnice 02. svibanj 2010.

Goranska ljepota na dohvat ruke

                                                                     
Kako suza nema kamo nego na oko, tako i Dalmatinac na privremenom radu u Zagrebu, pa još 'udan' za Goranku, nema što drugo nego jutrom pohitati do Trga bana Jelačića na dan kad se Gorski kotar, gotovo pa doslovno, preseli u metropolu. Ne zove se zaludu manifestacija, što je već čevrtu godinu zaredom organizira Društvo »Goranin« iz Zagreba, baš »Gorski kotar u metropoli«, jer svega tu bude na 55 štandova, svakog blaga iz svakog kutka goranskog, od Ogulina do Čabra. A kad je već tako, onda i Dalmatinac, a goranski zet, nekako misli kako će uz bićerin dobre rakije i komadić škripavca lakše sam sebi priznati bolnu istinitost one stare da je muško odakle mu je i žena.
    Da je na trgu veselo, putniku namjerniku bilo je jasno već izdaleka. Trg se još ni vidio nije, a vesela glazba je dopirala daleko. Harmonika! Pardon, heligonka! I to ne jedna, nego tri. Čabarski momci, kaže nam najstariji među njima Josip Gašparac, ponosan manje na svoju vještinu, a više ne činjenicu da mu slijeva i zdesna stoje momci koji idu u drugi razred srednje škole, a sviraju od svoje desete. Milan Čop i Dario Tomac ni zabradili nisu, a već svaki »praši« nekih 150 skladbi koliko ih u pameti imaju. No nema se puno vremena guštati u zvuku heligonke kad svaki metar prostora nudi neku novu, zanimljivu priču o goranskome kraju. Pred štandom Udruge za zdrav život Trbuhovica iz Prezida žene u lijepim narodnim nošnjama.
   

Okom škicnuli nošnju
– Karakteristične su to nošnje koje su naše bake ručno vezle – pojašnjava nam Marija Kovač.
    No prije negoli se čovjek i stigao razniježiti, ide spomen na daleku 1855. godinu kada je Prezid zadesila kuga koja je sa sobom odnijela 91 žrtvu.
    – Naše bake, koje su do tada vezle sve u bijelo, sada su zbog žalosti sve prefarbale u crno. Trideset godina bilo se samo u crnini – kazuje Kovač.
    Na sreću, boja u vez ulazi opet tamo negdje 1986. godine. I dobro da je tako, jer nošnja je lijepa taman toliko da Zagrepčani s veseljam zastanu ne bi li je okom škicnuli. Oko štanda se mota i gospodin sa zelenim, lovačkim škrlakom na glavi. Ivica Knežević, zamjenik predsjednika Društva »Goranin« iz Zagreba, marljivo ide od štanda do štanda, pa ga mjerka i ocjenjuje, ne bi li se i ove godine izabrao najbolji. Kriteriji su jasni – autohtnost prezentacije, dekorativnost, uslužnost i urednost. No, važnije od toga tko će biti pobjednikom je ipak nešto drugo.
    – Nama je bitno i najvažnije da smo ljude educirali da nakon ove manifestacije više nitko ne govori za Gorski kotar da je Lika – rezolutno će Knežević.
    Mrkopaljci su se smjestili jedni do drugih. Na jednom štandu »Vunarice« i trista čudesa napravljenih od vune, i to tako da vam zima ne može ušima ni blizu kad ovu kapu nabijete na glavu. Kako nam vele Vivina Papić i Bruno Starčević, posjetitelji se ponajviše interesiraju za papuče. Cijena im je od 150 do 200 kuna, što i nije puno za ručni rad. Tko pak voli od Gorskog kotara doma imati kakav drveni suvenir, najlakše mu je bilo zastati kod susjednog štanda gdje Josip Jedriško sam i izmišlja i radi čuda od drva. Gospođa Nada, prava Zagrepčanka, hvata se za čegrtaljku, odnosno, kako Mrkopljaci to kažu, regetaljku.
   
Dušu dala za navijanje
– Kupujete je da biste po kući supruga plašili ili za navijanje? – pitamo.
    – Za jedno i drugo! – veselo će gospođa Nada.
    A da je dušu dala za navijanje zna svatko tko je brončanog olimpijca Jakova Faka čekao na zagrebačkom aerodromu i u rodnom mu Mrkoplju naoružan – čim drugim nego regetaljkom. Tko voli Faka imati na zidu urezanog u drvu u karakterističnoj pucačkoj biatlonskoj pozi, kupio je taj suvenir. No ako već treba nešto izdvajati iz bogate ponude, onda će se Jedriško ponajviše podičiti runolistom, izrezbarenim iz jednog, jedinog komada drva.
    Slatki su suveniri od drveta, ma još je slađi džem od maline što ga radi Nevenka Jerbić iz Skrada. Zapravo, ne zna čovjek je li slađi džem ili liker, ili bi se mašio za sirup, a sve bez konzervansa, posve prirodno. Nevenki kao da to nije dosta, već je i posve originalan suvenir izmislila. Nađe puža, pojede što se pojesti da, da bi u puževu praznu kućicu stavila kaktus, ili kakav drugi cvijet. Sudar s božanskim džemom otvara veliko poglavlje po kojem je Gorski kotar poseban, poglavlje šumskih plodova, trava, voća, bobica i svakovrsnih likera i rakija. U staklenom demižonu od 30 litara Nedžo Kurbegović miješa liker što ga slasnim čini 20 vrsta šumskog voća. Sve to ima obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Belski ravan. Ali, priznat će Nedžo, teško je danas ikome išta prodati.
   
Nije Vjera, nego Višnja
– Dalmacija barem ima ona dva mjeseca sezone. Mi nemamo. A i autoput je učinio svoje, pa svi prođu, malo ih se zaustavlja – veli Nedžo.
    On je u Gorski kotar došao 1976. godine. Ono što voli je klima, ono što ga brine je činjenica da posla ima malo i da se malo ulaže. Nekad su, sjaća se, svi redom bili zaposleni u državnim firmama, u šumariji ponajprije, pa im poduzetništvo nije padalo na pamet. Danas im zbog toga, veli, treba nešto malo više da se pokrenu. Gorani su samozatajni, zatvoreni u sebe, priznat će i Žarko Delač, predsjednik Društva »Goranin«, prisjećajući se koliko mu je truda trebalo da nagovori čelne ljude turističkih zajednica Gorskog kotara da krenu u oragnizaciju manifestacije u metropoli. No, sad je već, kako kaže, to uhodan projekt kojem samo nedostaje trajniji oblik pokroviteljstva od kakvog ministarstva. Pokrovitelja zato tražio nije Anton Abramović, već je sjeo za brusilicu staru nekih 150 do 200 godina, pa kazivao kako se to nekad radilo.
    – Kad si na selu, moraš sve znat delat – veli starina, član Etno udruge Turanj iz Brod Moravica.
   
    A onda nudi lijek! Brinjevicu, rakiju što se radi od bobica grma brinja, koja se, kao i svaka vrijedan stvar, troši u malim dozama. Ono što je inače otrov, u malim je dozama lijek za sve, za želučane tegobe pogotovo. A ništa manje ljekovito, barem na raspoloženje, ne djeluju ni rakije i likeri Vida Arbanasa iz Lokava. U njega je primjerice i goranskog jegera zvanog Sveti Hubert, s mali milijun trava i bobica, a u njega je i vica, recimo ovoga koji kaže: »Pitam ja jednog da zašto neće probati rakiju, zašto ne pije, brani li mu to vjera? A on će meni, moja se žene ne zove Vjera, nego Višnja!«
    Dječja udruga Krijesnice iz Lukovdola, koja okuplja preko 50 djece, nude proizvode što su ih sami radili, domaće kolačiće, suvenire, kape, a vesele žene iz Udruge žena Moravice sve mogu pretvoriti u liker pa i lubenicu! Kraj od ponajboljeg sira škripavca predstavljaju, kako je i red, šampionski sirevi mini sirane obitelji Mrvoš iz Gomirja. Ima ga s maslinama, ima ga s papričicom, ima ga kakvog volite, sve nagrađeno više puta na raznim natjecanjima. Zanimljivo, prodaje se ponajviše, onako, na kućnom pragu.
    – Jer, tko jednom dođe pa ga proba, taj se uvijek vraća – veli nam Nevenka Mrvoš.
    A bome to nekako važi i za salamu od medveda što je radi mesnica Šafar iz Delnica, odnosno na sajmu režu 'gazdarica' Renata Ružić i mesar Nikica Vidmar. Staju Zagrepčani, staju makar da bi kušali i slušali što o salami, što o medinom i jelenskom butu, baš kopa i o butu divlje svinje. U Delnicama je i deraona, i otkup, i proizvodnja, i prodaja, a da sirovine neće nedostajati pokazao je i nedavni odstrel divljači.
    – Koja je osnova brinjovice? – začula se u taj čas iza naših leđa polemika dvaju posjetitelja.
   
    Vladimir Merlić, naočit gospodin u najboljim godinama, svome je znatiželjnom sugrađaninu to tako stručno pojasnio da nam nije bilo druge nego ga cimnuti tek da vidimo da nije i on Goranin.
    – Kao da jesam – uz širok će osmijeh Vladimir.
    On i supruga mu Dragica već 40 godina odlaze u selo Jablan kod Vrbovskog, idu pa uživaju, onako kako je njihova kćer Vesna onomad kao dijete uživala u jablanskom mlijeku. Evo i sada jedva čekaju da zatopli pa da opet na koji mjesec odu u svoje šume.
    – Kada smo prije 40 godina dolazili, u selu su bila dva auta i sto krava. Sada je sve drukčije – veli Vladimir.
    No nije to žalopojka za prošlim vremenima. Upravo suprotno, Vladimir veli kako Gorskom kotaru fali ulaganja, za što je dijelom kriva i inertnost lokalnog puka. Jer, to da se u isti dan možete okupati u Opatiji, a onda doći na svježi planinski zrak pa navući vestu, to nema nitko i nigdje. A to da ne bi škodilo da su Gorani malo probitačniji ne dvoji ni prva dama Društva Gorana iz Rijeke Mirjana Rački, inače Lokavarka. No kad je Gorski kotar u pitanju i njegov razvoj, ona je optimist. Samo, kako kaže, treba svima pokazati da nam je tolika ljepota tu, na dohvat ruke, i da ne treba ići van tražiti nešto tome nalik.
    – A vi k'o goranski zet nemate što drugo nego prihvatiti činjenicu da ste odakle vam je i žena. Što prije to bolje. Život je kratak da biste se s tim borili – uz smijeh savjetuje Mirjana, taman da Dalmatinac na privremenom radu u metropoli, a oženjen za Goranku, može puna i mirna srca kući! On i onih oko 10.000 Zagrepčana koji su mudro procijenili da im je i ove godine bilo doći na trg i uživati u blagodatima goranskim

Preuzeto iz Goranskog Novog lista 02.05.2010. Siniša Pavić