Dok još mnogi uživaju u pravoj goranskoj zimi, bilo kroz skijanje, sanjkanje ili klizanje, odnosno prebrojavanje sve većeg broja gostiju i posjetitelja, dobro je malo se i zamisliti nad svim ovim zbivanjima koja jasno pokazuju da bi Gorski kotar, bar u hrvatskim okvirima, zaista mogao biti zimsko turističko odredište. Naime, jedini »krivac« za ovu nezapamćenu siječanjsku navalu na goranske turističke kapacitete je – snijeg! Tek kad snijega padne dovoljno i kad ga prati stabilno vrijeme, pokazuje se koliki je interes Riječana i Zagrepčana za boravak u ovom planinskom dijelu Hrvatske. U uvjetima prave goranske zime skijališta na Petehovcu (Delnice) i Čelimbaši (Mrkopalj) radila su gotovo od prvih dana nove 2010. godine, u punom je pogonu bilo i delničko klizalište koje je uz klizanje nudilo i mogućnost kupanja (!) u Domu sportova Delnice, a staze za sanjkanje nicale su u vlastitoj režiji posvuda pri čemu su najbolju na starom delničkom sanjkalištu Potok napravili Zdolanjci, mještani tog dijela Delnica. I sve spomenute lokacije, kao i gotovo svi goranski hoteli te privatni smještajni kapaciteti, bili su dobro popunjeni nadmašivši po broju posjetitelja prethodne sezone.
Zaključak se nameće sam po sebi i glasi – za razvoj zimskog turizma Gorskom je kotaru nužan snijeg. No, koliko je lako i jednostavno doći do ovog zaključka, toliko je teško isti taj snijeg osigurati. Naime, ovog su puta Gorani imali sreće s »nebesima« koja su isporučila dovoljne količine snijega i osigurale temperaturu koja ga je održala. No, što raditi kad toga ne bude – a upravo to događalo se u posljednjih 20-ak godina. I tu je odgovor jednostavan, a realizacija puno složenija. Nužno je, naime, osigurati tzv. umjetno zasnježenje te, bez obzira na sklonost neba, osigurati posjetiteljima Gorskoga kotara skijališta i sanjkališta stvorena proizvedenim snijegom. Da je toga bilo ranijih sezona, rijetko bismo koju mogli proglasiti neuspješnom.
Naravno, glavni razlog zbog kojeg na području Gorskoga kotara ne postoji niti jedan sniježni top je – nedostatak novaca. Lokalne samouprave i poduzetnici nemaju dovoljno financijskih mogućnosti da sami krenu u projekte umjetnog zasnježenja pa im iz godine u godinu sezona ovisi ne o njihovoj pripremi ili spremnosti, već o Božjoj volji. A ona je varljiva pa snijega, kao što smo rekli, više ima nego nema. Gorani, očigledno je, sami ne mogu doći do rješenja problema sustava zasnježenja i tu bi im nužno trebala pomoć – ponajprije Županije, još i više države. Jer, upravo interes iskazan prošlog mjeseca za posjet Gorskom kotaru potvrđuje kako bi investicija u zasnježenja četiri goranska skijališta bila itekako ispravna i isplativa, tim više što je riječ o nevelikim skijalištima pogodnim ponajprije za obiteljsko skijanje. I upravo to – traženje mogućnosti stvaranja sustava zasnježenja na Čelimbaši, Petehovcu, Begovom Razdolju i Rudniku (Tršće) – trebao bi biti zajednički goranski projekt za čiju bi realizaciju već ove godine trebalo tražiti pomoć nadležnih koje ne bi trebalo teško biti uvjeriti da nije riječ o prevelikoj investiciji, ali jest o golemoj koristi za goranski turizam.
Marinko Krmpotić Preuzeto iz Novog lista 07.02.2010.
BRZI LINKOVI